U svakoj životinji krije se čovjek, u svakom čovjeku neka životinja spava. Cijeli svijet se ljulja u nesigurnosti života i živih bića uspoređujući ljude sa životinjama, u životinjama prepoznavajući ljude, pa i neke od prijatelja čak. (...) Daleko je veća prisutnost životinja u ljudskom svijetu na planu pojavnih ili pojmovnih, nematerijalističkih ili apstraktnih susretanja. Životinje su personifikacije stanja, karaktera, potreba, želja; ali i sudbina, međusobnih komunikacija ili osjećanja. (...) Prilazeći umotvorima nastalim u svijetu divljine, u svijetu nepisanih zakona, u svijetu primarnosti i elementarnosti, prilažemo mrvice na oltar ljudske povijesti animalizma. (...) Branimir David Kusik pronalazi u tom univerzu¬mu sukladnosti između primarne percepcije živo¬tinja i osnovne biti likovnog kazivanja. Možemo pred njegovim crtežima asocirati goropadnost nekog nama poznatog lava, upornost našeg jarca, ili prepoznati neku parabolu iz dnevnika ili novinskih vijesti. Sve to nije Kusiku strano, ali su mu elemen¬tarnosti onoga što i onoga kako na prvom mjestu. Životinjama pripadaju specifični obrisi, volumeni i pokreti, a crtaču svjetla, sjene, crtovlja, mrlje i geste. Međusobna je to igra oblikovanja i nepresta¬nog kretanja. Prvi i osnovni pogled na Kusikove crteže zapisat će u sjećanje nizove nepravilnih ploština različito ispunjenih paralelnim i ukriženim crtama. Ta crtovlja, tamnija-gušća ili svjetlija-rjeđa, autohtoni su segmenti crteža, dijelovi su likovnog djela, prije i više nego linearizma volumena na motivu. Ne prianjaju crtice uz tijelo, nego samo uz papir. Bez obzira na svjetlosnu kvalitetu, prije su struktura crteža – pa i kvaliteta prikazane epiderme nego čisti volumen ili iluzija trodimenzionalnosti. Druga strukturalna grupa crtovlja su masni, puni i dugi potezi obrisa, detalja nekih kandži, griva ili repova. Razlikuju ih putanje i energičnosti pritiska pera na podlogu. Curci crnila i tragovi dru¬gih boja približavaju nas slikarskom svijetu. U njemu ima mjesta i za sve one sferične segmente izvan obrisa motiva. Zavidno i čudnovato nizanje paralelnih poteza ukupna je slikovitost svakog crteža, ali i poseban prostor pokreta, trajanje jeke gibanja krila, pomaka roga, repa ili uha. U tim je dijelovima bit živopisnosti, slikovitost bejkonovske duge ekspozicije, ali i stvarno zatvoren krug između motiva i crtača. Pokret motiva transformirao se u pokret ruke. Svejednako je promatramo li titraj i rezonanciju zraka uskomešanog migom motiva ili crtačevog pera. (Đ. Vanđura, 2000.)